Keratokonus

Cross-linking se ističe kao jedini tretman trenutno koji može zaustaviti pogoršanje keratokonusa.

Istraživanje obavljeno godinu dana nakon tretmana pokazalo je ogroman uspjeh u preko 90% tretiranih očiju, zaustavljajući keratokonus na putu. Osim toga, skoro polovina ovih očiju je također vidjela bolji oblik rožnjače.

Odvojena studija tokom pet godina pokazala je sličnu stopu uspješnosti u zaustavljanju napredovanja keratokonusa.

Sada, o boljem post-tretmanu: to se dešava za otprilike polovinu liječenih. Ipak, naočale ili kontaktna sočiva ostaju čak i nakon tretmana, kako bi vam pomogli da jasno vidite

Zahvat crosslinking traje oko pola sata do 45 minuta. Radi se u lokalnoj anesteziji kapima i potpuno je bezbolan. Nježnim instrumentom se sa površine rožnjače ukloni njen epitelni sloj, te se rožnjača tretira visokim dozama B2 vitamina u obliku guste tekućine koja se zove Riboflavin u trajanju od 20 do 30 minuta. Riboflavin ovdje ima višenamjensku ulogu. Prije svega, on ojačava rožnjaču, ali jednako važno je i da štiti dublje segmente oka od UV zraka kojima će se oko tretirati kasnije. Po završetku ukapavanja B2 vitamina, rožnjača se tretira UV lampom kroz narednih pola sata ili 10 minuta (zavisno od protokola koji se primjenjuje), uz pauze nakon svakih pet minuta. Lampa se automatski sama isključuje i u pauzi od dvije minute ponovno se ukapava Riboflavin. Nakon završetka zahvata na tretiranu rožnjaču se aplicira meko kontaktno sočivo koje kontinuirano ostaje u oku od 4 do 7 dana. Pacijent dobija lokalnu terapiju u vidu kortikosteroidnih kapi koje će ukapavati kroz naredna dva mjeseca. Prvi dan po zahvatu pacijent može osjećati bolove na što se svakako upozori.

Stvarni rezultati nakon crosslinkinga procjenjuju se nakon 6 do 12 mjeseci po urađenom zahvatu kod odraslih pacijenata, a kod djece su potrebna i do 24 mjeseca. Pacijent može nakon oporavka nastaviti nositi kontaktna sočiva, a vrlo često su to sočiva sa istim parametrima kao i prije crosslinkinga.

Corneal collagen crosslinking (CXL) je zahvat kojim se pokušavaju pojačati oslabljene kolagene veze rožnjače i tako usporiti napredovanje keratokonusa. Naglasak je na riječi “usporiti”, jer se procedura koristi u svijetu oko 20 godina, tako da još uvijek ne postoji dovoljan vremenski razmak da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da crosslinking definitivno zaustavlja progresiju keratokonusa. Prema dosadašnjim iskustvima, od 5 pacijenata kojima je napravljen ovaj zahvat, jedan je došao do transplantacije rožnjače.

Osobe kojima se preporučuje crosslinking su pacijenti s keratokonusom čija debljina rožnjače nije ispod 400 mikrona, pacijenti čija je rožnjača bistra i bez ožiljaka, te oni kojima su vrijednosti strmijeg meridijana rožnjače maksimalno 58 dioptrija, a vidna oštrina sa naočalama može iznositi i 90%, ili niže. Pacijenti s drugim bolestima rožnjače, i naravno pacijentkinje koje su u trudnoći, nisu kandidati za crosslinking.

Liječenje blagih i srednje teških slučajeva keratokonusa sastoji se u nošenju naočala i polutvrdih, ili pak tvrdih kontaktnih sočiva, uz redovno praćenje progresije bolesti. Za progresivne oblike bolesti savjetuje se corneal collagen crosslinking metoda (CXL). Pacijenti koji dobro podnose sočiva često su zadovoljni svojim vidom, dok su pacijenti sa uznapredovanim stadijumom keratokonusa, oni koji sočiva ne mogu nositi, a vidna oštrina im je ispod 30%, te oni sa izraženim stanjenjem rožnjače kandidati za hirurško liječenje. Ako je došlo do dekompenzacije rožnjače i ona je nepovratno izgubila svoju providnost, tada je transplantacija rožnjače jedina metoda izbora za ove bolesnike. Najbolje tehnike koje se koriste za dijagnostiku i praćenje toka bolesti su OCT-optička koherentna tomografija prednjeg dijela oka i Pentacam- kompjuterizovana kornealna topografija.

Osnovni simptom keratokonusa je jednostrani pad vidne oštrine zbog progresivne miopije (kratkovidnosti) i astigmatizma koji postaje iregularan. Glavni znak je centralno i paracentralno istanjenje strome rožnjače (poprima konusni oblik).

Keratokonus je najčešća degenerativna i progresivna promjena rožnjače, koja se karakteriše neupalnim stanjivanjem njenog tkiva, a koja posljedično dobija konusni oblik. Učestalost je 1:2000 stanovnika, a češći je kod muškaraca nego kod žena. Pojavljuje se kod svih populacija širom svijeta, iako ga više ima u određenim etničkim grupama.

Tačan uzrok nastanka keratokonusa je još uvijek nepoznat, ali se smatra da je povezan s lošom enzimskom aktivnošću unutar same rožnjače. Utvrđena je i genetska predispozicija obzirom da se češće javlja u porodicama u kojima je keratokonus već dijagnostikovan.

Progresija keratokonusa je brža kod pacijenata sa Downovim sindromom. Smatra se i da bolest obično zahvata oba oka, ali najčešće jedno oko ima više izraženu progresiju bolesti. Obično napreduje u adolescentskoj dobi i potom se stabilizuje (iako nije pravilo).

Keratokonus može da bude klasifikovan u četiri stadijuma (gradusa), od kojih prvi predstavlja najblažu formu bolesti, a četvrti najtežu (često potrebna transplantacija rožnjače).

Unakrsno povezivanje je općenito siguran postupak, ali kao i svaki tretman, potrebno mu je razdoblje zarastanja, a ponekad se mogu pojaviti neočekivani problemi.

Oko 3% osoba moglo bi se suočiti sa nekim smanjenjem vida na liječenom oku zbog problema kao što su zamagljivanje ili infekcije, među ostalim komplikacijama.

U većini scenarija, ako dođe do pada vida, to je nešto na čemu možemo raditi na preokretu transplantacijom rožnjače, detaljnijom procedurom oka.

Bez odlučivanja za CXL tretman, putovanje za oko 20% onih sa keratokonusom na kraju vodi do transplantacije rožnice.

Ako vaš keratokonus napreduje, rizik od potrebe za transplantacijom rožnjače je vjerovatno veći. Dakle, CXL tretman predstavlja proaktivan korak za rješavanje keratokonusa prije nego što eskalira do tog nivoa.